Izašla sam iz tuš kabine, obgrnula se ručnikom i otišla natrag u sobu gdje sam zaboravila odjeću. Otkad sam se vratila u stanu nisam mogla razmišljati ni o čemu jer mi se u glavi vrtio samo Jace. Trudila sam se izbaciti ga odande, ali nisam znala kako. Pokušala sam ga mrziti, natjerati se da pomislim kako me nije zaslužio, ali nisam mogla.

Uzdahnuvši sam sjela na krevet gledajući u svoje ruke koje su drhtale, a bol u prsima nije prestajala. Osjećala sam se glupo što sam mu dopustila da mi priđe, ali još gluplje što sam se rasplakala pred njime. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put plakala, ali ono me povrijedilo više nego sam očekivala.

Jesam li ja bila zaljubljena u njega? Je li mi stalo više nego što bi trebalo?!

Bol koju sam osjećala mi je sama odgovorila: jest, bilo mi je stalo, i da, voljela sam ga.

Dignula sam se sa kreveta i požurila u dnevni boravak. Podignula sam slušalicu, utipkala broj i pričekala da se javi dok sam koračala polako natrag u sobu.

„Halo?“ –javila se July.
„Juls...“ –uzdahnula sam.
„Kia?“
„Da.“
„Nešto se dogodilo, je l' da?“
„Mogu... Mogu doći k tebi?“
„Naravno, draga!“
„Hvala. Dolazim čim se spremim!“ –rekla sam, spustila slušalicu i počela sa spremanjem.

Trebala sam s nekime pričati o onome što se dogodilo. Trebala sam se udostojiti priznati nekome da sam napokon naučila što voljeti znači i da sam shvatila kako ona donosi samo bol. Prokletu bol sam osjećala otkad sam se rodila, gledajući kako su svi odrastali i odlazili sa svojim novim roditeljima dok sam ja morala biti sama, ostati u sirotištu i čekati da napunim osamnaest godina kako bih izašla iz onog pakla.

Kad sam srela Jacea nisam očekivala da bih se mogla osjećati onako dobro, ali dakako... Osoba koja je rekla da sve što je lijepo kratko traje, imala je pravo.


***

„Još jednu!“ –viknuo sam.

Amanda i Mike su me gledali iznenađenim izrazom lica, na što sam se ja nasmiješio. Pogledali su jednog drugog zabrinuto, a zatim tiho uzdahnuli. Njegova je zaručnica prislonila glavu na šaku odmahivajući glavom, a Mike je samo nastavio piti svoju kavu jer je sutradan radio.

„Mislim da ne bi trebao piti.“ –rekla je Amanda. „Mislim, znaš, ipak si...“
„Ipak ću umrijeti!“ –udario sam rukom od stol. „Fućkaš jebena pravila i to da bih se trebao paziti!“

Zakolutala je očima.

„A da ju lijepo nazoveš i da popričate?“ –uzvratila je ozbiljno. „Mislim, bolje to nego da se ovdje ubijaš od alkohola!“
„I što da joj kažem?!“ –upitao sam ju nakon što sam popio do kraja amaro koji mi je ostao u čaši. „Znaš, Kia, jebeno mi je stalo do tebe, ali jebeno umirem tako da sam jebeno sjeban?!“

Mike je zbunjeno pogledao u mene.

„Čovječe, mislim da nikada u životu nisi opsovao toliko u jednoj rečenici!“ –počešao se po kosi.

Uzdahnuo sam, odmahnuo glavom i pogledao u prozor. Kiša je i dalje pljuštila, a ja sam osjećao kako bih mogao dobiti temperaturu jer sam i dalje bio mokar, ali me to nije zanimalo. Sve što sam želio je piti i iscijeliti onu bol koja je bila nemoguća. Osjećao sam se prazno i grozno, a znao sam da mi niti alkohol nije mogao pomoći.

„Najbolje je da odem doma.“ –dignuo sam se sa stolice i zateturao, a Mike me povukao natrag. „Mogu hodati!“
„Ako možeš hodati, kako ćeš uopće voziti?!“ –prekrižio je ruke na prsima. „Najbolji sam ti prijatelj i znam da se želiš ubiti prije vremena, ali prijatelju moj, murjak sam!“
„Jebeš murjake!“ –nasmijao sam se, te ga potapšao po ramenu. „Postao si previše ozbiljan otkad si postao murjak! Prije sam ja bio taj koji te odvlačio od auta dok si bio pijan!“
„Prije sam bio klinac, a i nisam upoznao Amandu koja me opametila!“

Pogledao sam u nju, a ona mu se nasmiješila, na što ju je on poljubio. Osjećao sam... ljubomoru. Bio sam ljubomoran na svog najboljeg prijatelja iz djetinjstva jer je on iskusio što je ljubav, jer je on imao zaručnicu i uskoro su se trebali vjenčati, a ja... ja sam umirao. Nikada neću iskusiti pravu ljubav niti ću ikada zaručiti curu svojih snova.

Oboje su se tada iznenađeno okrenuli prema meni, a onda se Amanda dignula sa stolice i otišla do šanka. Mike je prišao mojoj stolici, podignuo me i prebacio moju ruku oko mog ramena, te smo polako koračali prema izlazu iz onog kafića. Znao sam da bih mogao pasti sa stolice ako nastavim s alkoholom, a nisam bio previše stabilan da bih sam mogao hodati do auta.

„Amanda će te odbaciti kod kuće s tvojim autom, a ja ću se voziti iza vas, ok?“ –pogledao me.

Klimnuo sam glavom i pogledao u njega nasmiješeno.

„Tako te jebeno volim!“ –rekao sam, na što se on nasmijao na glas.
„Tako si pijan, prijatelju!“ –uzvratio je, te me polako stavio na suvozačevo sjedalo. „Čujemo se sutra, ok?“
„Važi, kompa!“ –salutirao sam mu, a on je odmahnuo glavom i zatvorio vrata.

Pričekao sam nekoliko minuta da Amanda dođe, a zatim smo krenuli prema mojoj kući.

„I kako si mi ti?“ –upitala me. „Osjećaš li se dobro dok pokušavaš bježati u alkohol?“
„Savršeno dobro.“ –odgovorio sam joj. „Mislim da bi trebala pokušati!“
„Uhm, da, kako da ne, pa da završim na ispumpavanju!“
„Hej, pa nisam toliko pijan!“
„Nisi, ali da si nastavio bi bio.“

Slegnuo sam ramenima, mahnuo rukom i pogledao kroz prozor.

„Znaš što mi užasno ide na živce?“ –prošaptao sam.
„Ne.“ –rekla je. „Reci mi!“
„Toliko sam jebeno sebičan da se ne želim maknuti od nje!“
„Od Kie?“
„Da. Najbolje bi bilo da to napravim, ali ne mogu! Ne želim!“
„Onda nemoj! Reci joj kako se osjećaš. Reci joj što se događa! Ako joj je stalo do tebe, ostat će.“

Odmahnuo sam glavom, zagrizao usnicu i pokušao se natjerati da se ne rasplačem, ali kako je alkohol bio jači od mene... suze su potekle niz moje lice.

„Ne mogu...“ –prošaptao sam. „Ne mogu joj to napraviti! Ne mogu... je izgubiti.“

Amanda je zaustavila auto, prislonila ruku na moje rame, a ja sam pogledao u nju. Osmjehnula mi se i obrisala suze s mog lica.

„Onda si nemoj dopustiti da ju izgubiš.“ –rekla je.
„Nemoj reći Mikeu za ovo. Mislit će da sam papak!“ –promrmljao sam.

Nasmijala sam te me potapšala po leđima.

„Bit će to naša mala tajna!“ –namignula mi je.

Čuli smo trubu, a kad sam se okrenuo vidio sam da iza nas stoji parkirani Mikeov auto. Amanda mu je također potrubila, a zatim smo krenuli dalje, prema kući. Duboko sam uzdahnuo i pogledao u stranu. Nije mi bilo nimalo drago što me vidjela kako plačem, ali morao sam izbaciti to iz sebe.

***

Prethodne noći sam prespavala kod July. Gledale smo televiziju do kasno i pričale, a ujutro sam napustila njenu kuću kako bih otišla raditi. Nije mi bilo nimalo ugodno raditi sa natečenim očima jer sam se rasplakala više puta, ali barem su ljudi mogli pomisliti da sam prehlađena s obzirom da sam imala maramice pored sebe.

Bila sam presretna kad je July došla ranije na posao i rekla mi da sam mogla otići kući. Nisam više mogla izdržati na nogama. Osjećala sam umor i jedva čekala da se bacim u krevet kako bih se naspavala, a namjeravala sam spavati do sutradan jer svejedno nisam trebala otići nigdje.

Otključala sam vrata stana, zatvorila ih nogom kad sam zakoračila u hodnik i bacila ključeve na ormarić koji se nalazio u blizini. Otišla sam odmah u sobu kako bih uzela stvari i otišla se istuširati, ali prije tuširanja sam namjeravala poslušati poruke, ako sam ih uopće imala. Pritisnula sam tipku i krenula prema kuhinji kako bih popila soka.

„Kia...“ –začula je Jaceov glas. „Znam da sam bio glup i da se nisam onako smio ponašati. Kunem ti se da ono nije bila moja namjera, ali moram sam to učiniti! Vidiš, obećao sam samom sebi da se neću zaljubiti u tebe, kad sam se počeo družiti s tobom, ali sjebao sam sve i prekršio vlastito obećanje. Zaljubio sam se u tebe, a da to nisam smio učiniti! Imam razlog, a njega ti ne mogu reći u lice i zbog toga ti to govorim preko sekretarice!“

Nastala je kratka tišina dok sam sa zanimanjem gledala u sekretaricu dok su mi ruke drhtale od nervoze.

„Umirem, Kia.“ –uzdahnuo je. „Imam tumor na mozgu i živjet ću još šest ili devet mjeseci. Stvar je u tome što te ne želim pored sebe kako ne bi patila. Već mi je dovoljno sjebano što moram gledati kako mi obitelj i drugi prijatelji pate, a vidjeti tebe bi mi bilo još gore. Nadam... Nadam se da ćeš mi ikada oprostiti zbog mog ponašanja, ali to činim za tvoje dobro!“

Čaša koju sam držala u ruci je pala na pod, razbivši se u komadiće dok sam šokirano gledala ispred sebe.

„Svršetak poruke, 27. travnja, 03: 49 sati.“