Vrtio sam se od boli po krevetu. Skoro sam počeo vrištati. Bol u glavi je bila nepodnošljiva, pa sam se hvatao za nju masirajući je, ali ništa nije pomagalo. Rukom sam krenuo prema čaši koja je stajala na noćnom ormariću, ali kako nisam imao snage ni za što, pala je na pod i razbila se.

Bio sam prisiljen dignuti se sa kreveta iako nisam imao volje za to, niti snage, ali morao sam progutali tablete koje sam ostavio u kupatilu. Nagnuvši se na umivaonik pokušao sam otvoriti ogledalo, ali kutija mi je pala na pod i tako su sve tablete bile razbacane po kupaonici.

„A JEBEM TI!“ –proderao sam se, kleknuo na pod i počeo ih skupljati dok je glavobolja postajala sve jača.

Popio sam dvije tablete zajedno s vodom, sjeo na pod i nagnuo se na hladne pločice kako bih se olakšao. Disao sam duboko, pokušavajući se smiriti, a osjećao sam se bolje kako je glavobolja polako nestajala.

Trznuo sam se kad sam čuo kako telefon zvoni, ali nisam imao volje dignuti se i javiti, pa sam odlučio pričekati da se sekretarica javi umjesto mene. Nekoliko je puta zazvonio, a zatim sam čuo svoj glas i pištanje nakon čega je slijedio nježni, zabrinjavajući Kijin glas.

„Jace, Kia je.“ –uzdahnula je. „Ne znam kad si otišao od mene, ali... Nadam se da je sve ok! Ovaj... Voljela bih da se vidimo nakon posla. Završavam u osam, pa... Čekat ću te u parkiću, ok? Nadam se da je sve u redu s tobom. Zabrinuta sam! Ovaj... Vidimo se onda.“

Zaklopio sam oči, prekrio lice jednom rukom i zagrizao usnicu.

Probudile su me prve zrake sunca, a prvo što sam ugledao kad sam otvorio oči bila je ona – Kia. Spavala je mirno pored mene. Bila je tako nježna, tako predivna da je nalikovala na Uspavanu ljepoticu. Nježno sam joj pomilovao obraz, maknuvši joj pramen kose koji joj je prekrivao lice. Promrmljala je nešto zbog čega sam se zahihotao, a onda mi okrenula leđa.

Polako sam se dignuo sa kreveta pazeći da ju ne probudim, navukao starke na noge i pogledao još jednom u nju. Pokrio sam ju plahtom jer je bila otkrivena, a kako je na sebi nosila samo kratke hlačice i majicu na bretele, pretpostavio sam da bi joj moglo biti hladno.

Poljubio sam ju u obraz i tiho izašao iz njene sobe.


***

Sjedila sam iza pulta gledajući u pod. Razmišljala sam o Jaceu kojeg nisam vidjela pored sebe kad sam se probudila, ali definitivno sam imala osjećaj da me poljubio prije nego je izašao iz moje sobe. Osjećala sam se čudno zbog toga, pitala se što mu se dogodilo i nadala da će mi danas napokon reći u kakvim je problemima zapeo.

S nestrpljenjem sam gledala u zidni sat jedva čekajući da otkuca osam sati i da mogu izaći s posla. Nadala sam se samo da ću ga vidjeti ondje, gdje me u posljednje vrijeme stalno znao čekati. Tapkala sam nogom od pod i vadila mobitel, svako toliko, iz džepa očekivajući njegovu poruku ili poziv, ali ništa od toga nisam dobivala.

Uzdahnula sam, nagnula glavu na stol i gledala u sat pokušavajući požuriti vrijeme, ali nisam imala nadnaravne sposobnosti – nažalost. Kad sam čula da se vrata otvaraju, poskočila sam od sreće, ali bila je to samo July, na moje razočarenje. Ipak sam se donekle nadala da ću vidjeti Jacea kako nasmiješeno gleda u mene.

„Što je bilo?“ –nakrivila je glavu. „Izgledaš mi nekako... deprimirano!“

Odmahnula sam glavom, uzdahnula i sjela natrag na stolicu. Kako bih prekrila da i jesam bila deprimirana uzela sam prvi časopis kojeg sam vidjela i počela ga listati. July se istog trena stvorila pored mene sumnjičavim izrazom lica, na što sam ju ja pogledala krajičkom oka moleći se u sebi da me ne počne ispitivati.

„Što se dogodilo?“ –upitala je, a ja sam zaklopila oči i opsovala u sebi. „Sigurno se nešto loše dogodilo.“
„Nije baš loše.“ –promrmljala sam.
„Nego? U čemu je problem?“
„Nešto nije u redu s Jaceom, a ne želi mi reći što. Kasnije ću se naći s njime, pa će mi valjda reći što se događa!“

Slegnula je ramenima, sjela pored mene i nagnula glavu na šaku.

„Možda mu jednostavno nije dan!“ –rekla je.
„Već tjedan dana je takav.“ –odmahnula sam glavom. „I živcira me što mi ne želi reći!“
„Ma možda ima neke probleme i ne želi pričati o tome. Tko zna!“

Slegnula sam ramenima i uzdahnuvši pogledala u prozor, primijetivši da je počela padati kiša, a ona mi u onom trenutku nije trebala. Podignuvši pogled prema zidnom satu primijetila sam da je još nekoliko minuta nedostajalo do osam, pa sam otišla po torbicu i jeans jaknu.

„Imaš kišobran?“ –upitala sam July namještavajući jaknu.
„Da. Slobodno ga možeš uzeti!“ –odgovorila je.
„Hvala. Vidimo se sutra, Juls!“

Klimnula je glavom, a ja sam uzela kišobran i izašao iz cvjećarnice otvorivši ga. Kiša je počinjala sve jače i jače padati, a ja sam pazila preko ceste kako me neki automobil ne bi smočio. Žurila sam se prema parkiću, ali nikoga ondje nisam vidjela, pa sam pretpostavila da je vjerojatno kasnio. Stavila sam slušalice na uši, upalila pjesme i zamišljeno gledala oko sebe ne bih li ga slučajno vidjela, ali njemu nije bilo ni traga.

***

„Jesi siguran?“ –upitao me Mike.

Klimnuo sam glavom i pogledao kroz prozor. Nisam mogao biti pored Kie. Trebao sam se maknuti od nje prije nego joj bude stalo više nego je trebalo. Znao sam da je već sada osjećala nešto više od prijateljstva prema meni, a to me razaralo u prsima.

„Kajat ćeš se, znaš?“ –uzvratio je.

Klimnuo sam glavom znajući da je imao pravo. Znao sam da će mi nedostajati jer sam se obožavao družiti s njom. Znao sam da ću vidjeti njeno lice svaki put kad zaklopim oči. Znao sam da će mi nedostajati zvuk njenog smijeha i veliki osmijeh na licu kad bi se razveselila zbog nečega, ali morao sam pretrpjeti onu bol koju sam počinjao osjećati. Znao sam da bi patila da je znala pravu istinu o mojem zdravstvenom stanju, ali želio sam razmišljati o njenom osmijehu prije nego umrem, a ne o njenim suzama.

„Ali stalo ti je do nje!“ –rekla je Amanda, njegova zaručnika predivne plave kose, te svijetlo zelenih očiju.
„Baš zbog toga to i činim!“ –uzdahnuo sam.

Odmahnula je glavom i zabrinuto pogledala u mog najboljeg prijatelja dok sam ja gledao kroz prozor, u kapi kiše koje su padale na staklu. Mrzio sam se zbog onoga što sam činio jer me ona i dalje čekala.

Parkirao sam auto nedaleko od mjesta na kojemu je Kia radila. Stajao sam na parkiralištu blizu parkića i vidio ju ondje kako me čeka, ispod kišobrana. Da sam bio pametniji, izašao bih odande i potrčao po nju kako bi ušla u auto i ne bi se smočila više nego što je već bila, ali umjesto toga sam sjedio i gledao u nju. Osjećao sam se užasno.

Nisam se smio upuštati u ono kad sam jako dobro znao da me za nekoliko mjeseci više neće biti, a Kia je već dovoljno propatila da bi i mene imala na savjesti. Znao sam da se brinula za mene i da bi se kasnije brinula još više, kad bi znala da umirem, pa je najbolje bilo za nju da me više nema pored sebe.

Upalio sam auto, stisnuo gas i krenuo niz ulicu jer sam se trebao naći s Mikeom i Amandom. Željeli su upoznati Kiju, ali nikada neće doći do toga. Osjećao sam bol u prsima koju nisam mogao zacijeliti, ali bio sam mirniji znajući da neće još i ona patiti za mnom.

„Oprosti, ali budala si!“ –Amanda je prekrižila ruke na prsima, na što sam ju ja zbunjeno pogledao, a moj se najbolji prijatelj tome nasmijao. „Ne možeš to raditi onoj curi, a bome niti sebi! Zaslužuješ biti sretan!“

Nasmijao sam se i ugasio cigaru.

„Umirem.“ –rekao sam. „Zar je uopće bitno jesam li sretan ili nisam?!“
„Oh, Jace...“ –uzdahnula je i skrenula pogled. „Znaš da nisam...“
„Zaboravi, ok?!“ –dignuo sam se sa stolice i ljutito udaljio od njih dok su me oni dozivali.

Nervozno sam gurnuo vrata kafića i potrčao prema autu kako se ne bih smočio jer kiša nikako nije prestajala. Unatoč tome što je parkić u kojemu sam se trebao naći s Kiom bio u suprotnoj strani kuće, odlučio sam provjeriti je li još bila ondje. Nadao sam se da nije.

***

Pogledala sam na mobitel i duboko uzdahnula osjećajući se glupo. Čekala sam ga ispod kiše sat vremena. Bila sam sva mokra i osjećala se još jadnije zbog toga. Spustila sam pogled, duboko uzdahnula i suze su potekle niz moje lice, a da nisam to ni očekivala. Prekrila sam rukom lice i zajecala. Znala sam da ne smijem nikome vjerovati. Znala sam da si ne smijem dopustiti da nekoga zavolim, a to sam ipak učinila.

Odmahnuvši glavom, okrenula sam se kako bih se vratila kod kuće jer sam znala da Jace neće doći. Bio je čudan u posljednje vrijeme vjerojatno jer se više nije ni želio družiti sa mnom. Iznenadila sam se, kad sam se okrenula, i vidjela ga iza sebe. Bio je bez kišobrana i potpuno mokar, ali nisam mogla odlijepiti svoje noge od poda kako bih mu stavila kišobran iznad glave.

„Bože...“ –prošaptao je. „Još si ovdje!“

Skrenula sam pogled.

„Vidim da nisi ni namjeravao doći!“ –prošaptala sam.
„Kia, ja...“ –započeo je.
„Nemoj, molim te. Samo... Samo me pusti na miru!“
„Kia...“

Prošla sam pored njega, ali me njegova ruka zaustavila. Pogledala sam ga ljutitim izrazom lica dok sam i dalje plakala, a na njegovom sam licu mogla vidjeti iznenađenje. Polako je spustio ruku u tišini, i dalje gledajući u mene.

„Bila sam tako glupa što sam ti dopustila da mi priđeš!“ –rekla sam mu, te krenula prema autobusnoj stanici kako ne bih i dalje pješačila.

Osjećala sam rupu u prsima dok sam razmišljala o njemu, o onome što sam rekla... o onome što se dogodilo. Nadala sam se da me neće pratiti, a kad sam već stajala na autobusnoj stranici vidjela sam ga kako stoji ukipljeno na mjestu, te skrenula pogled.

***

Stajao sam pred kafićem u kojemu su moji prijatelji još bili. Gledao sam šokirano ispred sebe dok mi se u glavi vrtjela scena u kojoj sam vidio Kiju kako plače. Po prvi put, otkad sam ju upoznao, sam vidio suze u njenim očima, a zbog toga sam ja bio kriv.

Amanda i Mike su nasmiješeno izašli iz kafića, a zatim iznenađeno pogledali u mene. Pretpostavio sam da su shvatili da nešto nije bilo u redu jer sam potpuno mokar, u šoku, gledao u njih.

„Jace?“ –uzvratila je Amanda.
„Rasplakao sam ju.“ –prošaptao sam gledajući u pod. „Povrijedio sam ju.“

Osjećao sam kako mi se stvara rupa u prsima, a bol je bila toliko jaka da sam se želio izderati kako bih ju pokušao otjerati. Naravno, znao sam da to nije bilo moguće. Jedino ju je Kia mogla otjerati, a nju sam odbacio od sebe i vjerojatno me sada mrzila zbog toga.