Čula sam prodoran zvuk koji je odzvanjao mojih tihim, ugodnim i mirnim stanom. Podignula sam zbunjeno glavu sa jastuka i pogledala oko sebe ne shvaćajući otkuda je taj zvuk mogao dolaziti, pa sam se dignula sa kreveta, rastegnula i pospano izašla iz svoje sobe.

Pogledala sam u lijevu i desnu stranu shvativši da mi je netko zvonio na parlafonu, a poludjela sam kad sam vidjela da je bilo osam sati. Duboko sam uzdahnula pokušavajući ostati pribrana, ali bila sam prilično nervozna jer sam znala da nitko nije morao doći, bila sam pospana i nerviralo me to što sam se probudila sat vremena prije budilice.

„Tko je?“ –podignula sam slušalicu i pritisnula dugme.
„Kia!“ –uzvratio je pjevni, meni nepoznati glas.
„Da. Tko je?“
„Kako tko je?! Pa Jace, čovječe!“

Šokirano sam vrisnula u slušalicu, pustila ju i potrčala prema prozoru otvorivši ga. Nesigurno sam provirila prema dolje i prekrila usta vidjevši da ono nije bio san, da se doista nalazio pred vratima moje zgrade. Kad sam primijetila da podiže pogled prema gore, sakrila sam se i zbunjeno gledala ispred sebe dok mi je srce ubrzano kucalo.

„Što on radi ovdje?!“ –upitala sam se.

Gledala sam u slušalicu koja se njihala lijevo – desno, slušajući mrmljanje. Pretpostavljala sam da Jace i dalje priča na slušalici, da me doziva dok sam ja stajala ukipljeno na mjestu pitajući se što je radio i ondje i – najvažnije – otkud mu moja adresa.

Potrčala sam prema slušalici, duboko uzdahnula i podignula ju.

„Što radiš ovdje?“ –upitala sam ga.
„Oh, mislio sam da ti se desilo nešto.“ –promrmljao je.
„Nisi odgovorio na moje pitanje!“
„Pa jučer si otišla onako ljuto i nisam imao prilike ispričati se. Otišao sam gdje radiš i tvoja prijateljica mi je dala tvoju adresu...“ –uzvratio je.
„July... Ubit ću te!“ –pomislila sam.
„I broj mobitela!“ –nadodao je.

Udarila sam rukom od čelo, te odmahnula glavom. Čvrsto sam odlučila da će platiti za ono što je učinila iako sam morala priznati da mi je, iz nepoznatog razloga, bilo drago zbog toga.

„I onda kažeš da nisi psihopat?“ –uzvratila sam.
„Zašto to misliš?“ –upitao je, zvučajući iznenađeno.
„Zato što si tražio gdje živim i uzeo moj broj mobitela bez mog dopušenja?! Ne znam je li to dovoljan razlog?“
„Ok. Vidim da si nervozna, pa... Mislim da je ovo bila pogreška!“
„I ja to mislim!“
„Oprosti...“

Nisam više čula ni riječ od njega, pa sam preklopila slušalicu i potrčala kroz prozora. Iznenadila sam se vidjevši kako se udaljavao, a u meni se pojavio osjećaj grižnje savjesti.

***

Naravno da sam se ponio poput budale, psihopata koji je proganjao djevojku koja uopće nije bila zainteresirana za njega, ali protiv toga nisam mogao učiniti ništa. Nisam znao zbog čega sam ju želio vidjeti, ali otkad sam osjetio njene usne na svojima, nisam ju mogao izbiti iz glave.

Tjedan dana sam pokušavao natjerati samog sebe da prestanem razmišljati o njoj jer svejedno nisam imao nikakve koristi od toga da se viđamo kad sam... umirao, ali nisam mogao. Vjerojatno nisam niti želio. Nisam se mogao sjetiti kad mi se posljednji put svidjela neka cura. Kia... Ona je izgledala slatko i simpatično. Nije mi se sviđala, ali želio sam se družiti s njom, a njoj očito nije bilo do toga, pa sam čvrsto odlučio kako ću je pustiti na miru.

„JACE!“ –začuo sam svoje ime.

Okrenuo sam se iznenađeno, a zatim ugledao Kiu na ulazu svoje zgrade. Bila je obgrnuta majicom dužih rukava dok je, izgleda, na nogama nosila kratke hlačice. Gestom ruke me pozvala k sebi, a ja sam se zbunjeno počešao po kosi, slegnuo ramenima i otišao k njoj sa zanimanjem. Želio sam znati što je sada željela od mene.

„Što je?“ –prekrižio sam ruke na prsima.

Rukom je prošla kroz kosu, namjestila pramen iza uha i pogledala me u tišini, svojim smeđim, dragim očima, te pomaknula pogled u stranu. Doista je izgledala slatko, pogotovo u onom trenutku kad je izgledala pospano.

„Došao si zbog... isprike, je l' da?“ –uzvratila je.

Klimnuo sam glavom.

„Ali psihopat sam, je l', pa bih trebao... ovaj... otići!“ –rekao sam i okrenuo se, a zatim osjetio njen stisak oko moje ruke.

Iznenadio sam se, ali tiho se nasmijao jer mi je bilo simpatično i drago što me zaustavila, no, morao sam ostati pribran i ne izgledati onako... uzbuđeno. Okrenuo sam se prema njoj praveći se da me ono nije veselilo dok me ona promatrala sramežljivim izrazom lica. Primijetio sam da su joj se obrazi zacrvenili, pa sam zagrizao usnicu kako se ne bih počeo smijati.

„Oprosti, ali...“ –promrmljala je. „Jučer si... ovaj... Izgledao si ozbiljno i ja... Mislila sam da ćeš se stvarno baciti i nisam te htjela imati na savjesti!“

Nasmijao sam se, prislonio kažiprst na njenu bradu i podignuo glavu prema meni.

„A da jednostavno priznaš da ti se sviđam!?“ –rekao sam.

Pogledala me ljutito, udarila me po prsima i prekrižila ruke na svoja.

„Ako budeš bio tako umišljen, neću te pustiti kod sebe!“ –rekla je.
„O-ho, htjela si me pozvati gore, ha?“ –nasmijao sam se.
„Da. Htjela sam se spremiti i otići na kavu do grada, ali s obzirom da si tako umišljen, najbolje je da...“
„Oprosti, oprosti! Koliko ti vremena treba da se spremiš?“
„Oko pola sata. Moram se istuširati. Nadam se da ti neće smetati!“
„Nije problem!“

Otvorila je široko vrata zgrade i pustila me da prođem prije nje, a zatim krenula prema stepenicama. Kako sam hodao iza nje, neprestano mi je pogled bježao na njenu stražnjicu. Nisam si mogao pomoći jer sam ipak bio muškarac, ali morao sam sklanjati pogled, praviti se da gledam negdje drugdje jer mi je nekoliko puta uputila značajan pogled.

„Uđi!“ –otvorila je vrata i zakoračila u stan.
„Zanimljiv stančić!“ –uzvratio sam gledajući oko sebe.
„Dovoljan za jednu osobu.“
„Živiš sama?“
„Da. Dolazim čim se spremim!“

Klimnuo sam glavom.

„I slobodno se raskomoti. Želiš li nešto popiti?“ –upitala me provirivši iz kuhinje.
„Ne. Uzet ću sam ako budem želio!“ –odgovorio sam.

Osmjehnula se i požurila prema sobi dok sam ja gledao u tišini oko sebe. Kako nisam znao što raditi, a nisam imao volje sjetiti i gledati u televiziju, dignuo sam se sa trosjeda i počeo razgledavati stan. Bio je premalen za moj ukus, ali kao što je i ona rekla, bio je dovoljan za jednu osobu.

Prolazio sam malenim hodnikom gledajući u razne slike po zidovima, a onda sam krajičkom oka primijetio da su vrata kupatila ostala otvorena. Okrenuo sam se i želio se vratiti natrag u dnevni boravak, ali nešto me natjeralo, vjerojatno moj muški nagon, da pogledam unutra. Provirio sam, ali naravno, ništa, osim njenog obrisa, nisam mogao vidjeti jer se tuširala u tuš kabini.

Odmahnuo sam glavom, počešao se po kosi i zatvorio vrata kako ne bih došao u napasti da uđem unutra. Tek tada bih stvarno izgledao psihopatski.

***

Nisam znala zbog čega sam ga zaustavila, ali pretpostavljala sam da je to bilo zbog grižnje savjesti. Bilo mi je žao što sam ga nazvala psihopatom nakon što se došao ispričati sve do moje kuće, a i željela sam mu se zahvaliti zbog onoga što je učinio za mene, kad sam ga prvi dan uočila. Da njega nije bilo, Brian bi i dalje mislio da sam slobodna i proganjao bi me sve dok ga ne bih šutnula, a to se zamalo dogodilo na dan kad smo se Jace i ja upoznali.

„Kako to da živiš sama?“ –upitao me.
„Živim sama od svoje osamnaeste.“ –odgovorila sam, te rukom prošla kroz kosu.
„A roditelji?“
„Nisam ih nikada upoznala!“

Iznenađeno je pogledao u mene dok sam ja gledala ispred sebe.

„Očito me nisu željeli. Ostavili su me u sirotište gdje sam živjela do svoje osamnaeste godine!“ –objasnila sam. „Nitko me nikada nije posvojio!“

Stao je i pogledao me tužnim izrazom lica, na što sam ja zakolutala očima i povukla ga sa sobom.

„Žao mi je.“ –prošaptao je.
„Ne treba ti biti žao!“ –slegnula sam ramenima. „Ovako barem nisam razmažena i sama se mogu snaći. Radim otkad sam krenula u srednju školu baš kako bih si mogla priuštiti sve što mi treba! No, ja sam prilično dosadna osoba. Pričaj mi o sebi!“

Nasmijao se.

„Moj je život dosadan, vjeruj mi.“ –stavio je cigaretu u usta i zapalio ju.
„Pušenje ubija!“ –napomenula sam mu se.
„Kao da ću dugo živjeti!“
„Molim?“
„Nitko ne živi vječno, Kia!“

Slegnula sam ramenima.

„Onda, nisi mi još ništa rekao o sebi. Znam samo kako se zoveš!“ –rekla sam.
„Rekao sam ti da sam previše dosadan!“ –nadodao je.
„Ti znaš skoro sve o meni! Nije u redu!“

Osmjehnuo se, a ja sam ljutito pogledala u stranu.

„Imam sestru blizanku koja uopće ne liči na mene; nemamo niti sličan karakter!“ –započeo je. „Imam troje nećaka. Nedavno je rodila jedinu curicu, a klinci su joj mali termiti koje obožavam! Nedavno sam radio kao arhitekt. Najbolji prijatelj mi je policajac, a mama i tata su sretno oženjeni. Jesi sretna sada?“

Klimnula sam glavom i osmjehnula se.

„Vidiš da si zanimljiviji od mene!“ –udarila sam ga lagano šakom u ramenu.
„Jako!“ –odmahnuo je glavom.

Pogledala sam u njega, nasmiješila se i nastavila hodati gledajući ispred sebe. Stvarno je imao zanimljiviji život od mene. Imao je sestru s kojom se vjerojatno svako toliko prepirao, ali poskočio bi joj u pomoć kad bi ju povrijedio netko i kad bi joj on bio potreban. Imao je nećake s kojima se mogao igrati kad god bi se poželio vratiti u djetinjstvo. Imao je dobar posao i, pretpostavljam, savršen stan i cijela je obitelj vjerojatno bila skladna.

Što sam ja imala? Ništa.