Iz sna me probudila užasna glavobolja zbog koje sam se zamalo počeo derati. Dignuo sam se sa kreveta teturajući se do kupatila u kojemu su stajale razne tablete. Pod hitno sam trebao popiti nešto što bi mi ublažilo bol, a čim svane jutro namjeravam otići kod doktora. Obične tablete protiv glavobolje nisu pretjerano pomagale zbog čega sam pio dvije odjednom, a u posljednje vrijeme sam ih stalno pio.

Zatvorio sam ogledalo ormarića, stavio u usta tablete i popio ih. Prislonio sam ruke na umivaonik i pogledao se bolje u ogledalo. Crni su podočnjaci postajali sve veći, a moje lice sve bljeđe. Počinjao sam se gaditi sam sebi do tolike mjere da se nisam niti želio gledati u ogledalo, pa sam rukom udario u njega i raskrvario se dok su komadići stakla popadali u umivaoniku i po podu.

„Sedam godina nesreće, ha?“ –pomislio sam. „Jebeš to! Ovako i onako neću toliko preživjeti!“

Stavio sam šaku ispod mlaza vode dok sam drugom vadio zavoj iz ladice. Dok sam zamatao šaku u zavoj, čuo sam kako mi mobitel zvoni iz sobe. Iznenadivši se sam provirio iz kupatila, te pogledao u zidni sat. Nisam očekivao ničiji poziv u dva ujutro, ali namjeravao sam otkriti tko me to želio čuti i u ono doba. Psovajući od boli sam koračao prema noćnom ormariću, a kad sam podignuo mobitel ugledao sam Kijino ime na ekranu.

„Da?“ –javio sam se izlazivši iz sobe jer sam ožednio, pa sam bezvoljno koračao prema kuhinji.
„Budan si?“ –uzvratila je iznenađeno.
„Naravno da jesam. Možda sam predosjetio da ćeš me zvati, pa nisam mogao zaspati i nisam želio da mi uzvratiš zbog prošlog tjedna!“
„Jace...“
„Da?“
„Je li se nešto dogodilo?“
„Zašto to misliš?“
„U posljednje si vrijeme jako čudan. Jesam li ja rekla nešto što te povrijedilo!? Jesam li ja kriva?!“
„Nisi, Kia!“
„Ako jesam, možeš mi bez problema reći! Oprosti ako jesam!“
„Daj, Kia, smiri se! Nisi ništa napravila!“
„Zašto... Zašto si onda tako... odsutan kad si sa mnom?“

U tišini sam stajao pred otvorenim frižiderom. Osjećao sam se užasno što sam se drugačije počinjao ponašati prema njoj, ali morao sam kako mi se ne bi previše približila. Nisam znao koliko sam još mjeseci imao života jer se nisam udostojio pitati doktora, ali nisam niti bio siguran jesam li želio znati. Nisam želio da ona pati kad ja umrem i zbog toga je bilo najbolje da se maknem od nje.

„Jace...“ –prošaptala je. „Ne lažeš mi, je l' da? Sve je u redu, je l' da?“

Izvukao sam bocu vode iz frižidera, popio malo i duboko uzdahnuo.

„Da, Kia, sve je u redu, a sada bi bilo najbolje da ideš spavati. Ujutro radiš!“ –rekao je.
„U redu. Kad ćemo se vidjeti?“ –upitala me.

Odmahnuo sam glavom.

„Nazvat ću te, pa ćemo se dogovoriti!“ –odgovorio sam. „Laku noć, Kia!“
„Laku noć, Jace!“ –uzvratila je i spustila slušalicu.

Ljutito sam udario rukom od frižidera, glavu nagnuo na njega i uzdahnuo. Ono se nije smjelo događati. Nisam smio sam sebi dopuštati da se zaljubim u nju i da mi se previše približi.

***

Iz sna me probudio zvuk budilice na mobitelu kojeg sam odmah ugasila. Nisam ni oka sklopila cijelu noć dok sam se vrtjela po krevetu razmišljajući o Jaceu. Pospano sam se dignula sa kreveta, ali kako sam izgubila ravnotežu, sjela sam ponovno na njemu gledajući u pod. Osjećala sam se užasno umorno, ali više nervozno i zabrinuto za njega. Nisam shvaćala što se događalo, ali htjela sam znati jer sam osjećala da mi je nešto veliko tajio.

Dignula sam se sa kreveta s namjerom da se idem istuširati, ali i dalje sam razmišljala o njemu. Htjela sam pod svaku cijeni otkriti što mi to nije želio reći. Počela sam se zabrinjavati za njega jer, kad bismo bili vani, češće bi govorio da ga je glava boljela, pio bi tablete, ne bi bio fokusiran na razgovor sa mnom...

Morala sam priznati sama sebi da me ono pogađalo više nego sam očekivala i da sam možda, ali samo možda, prekršila njemu dano obećanje. Nisam znala jesam li bila zaljubljena u njega jer nikada nisam osjećala taj osjećaj, ali definitivno sam osjećala prema njemu nešto više od prijateljstva.

***

Sjedio sam u kuhinji svoje sestre, gledajući je kako pravi ručak. Bila je nasmiješene i vesela, kao i inače, ali i dalje je izgledala ozbiljnije od mene. Njega kratka crna kosa odlično joj je pristajalo uz sitno, mladenačko lice, a smeđe oči bile su velike i vedre.

Došao sam k njoj odmah nakon doktora jer me zvala na mobitel da dođem ručati k njima nakon posla. Naravno, još nikome nisam rekao da sam nedavno dao otkaz. Prošlo je mjesec dana otkako sam doznao da umirem, otkako više nisam radio i pokušao iskoristiti svaki dan kao da je posljednji, ali onog sam se jutra udostojio napokon pitati doktora koliko sam još mogao živjeti.

„Jace...“ –doktor je spustio naočale gledajući me ozbiljnim izrazom lica. „Imaš još šanse za preživjeti!“

Odmahnuo sam glavom i nasmiješio se. Svaki put kad bih ga pitao kolike su bile šanse da preživim, ako počnem s terapijama, izbjegavao je odgovoriti. Znao sam da su šanse bile male, ali svejedno me zanimao postotak.

„Doktore, koliko?“ –upitao sam ga.

Uzdahnuo je i pogledao u drugu stranu. Pretpostavljao sam da doktorima nije bilo svejedno govoriti pacijentima o takvim stvarima, ali svejedno su morali odgovoriti, biti jači od njih.

„Četrdeset posto.“ –odgovorio je. „Da si počeo...“
„Koliko imam još za živjeti?“ –uzvratio sam.

Pogledao me iznenađenim izrazom lica. Želio sam znati koliko sam još imao vremena za zabavu i druženje s drugim osobama. Četrdeset posto šanse mi nije značilo ništa s obzirom da su mi baka, pradjed i stric obolio od raka i preminuli unatoč tome što su im doktor govorili da imaju velike šanse preživjeti.

„Koliko?!“ –udario sam rukom od stol.
„Od šest do devet mjeseci.“ –odgovorio je.

Klimnuo sam glavom i pomislio kako je ono bilo dovoljno za oprostiti se od svih, učiniti ono što nisam uspio u svojih dvadeset i osam godina, ali najgori je dio tek trebao doći: morao sam biti hrabar i pripremiti svoje bližnje na šok.


„Braco, što je bilo?“ –Jane me pogledala zabrinutim izrazom lica.

Srce mi je ubrzano kucalo dok sam gledao u nju. Bilo me užasno strah jer nisam znao kako je mogla reagirati. Kad sam rekao najboljem prijateljicu da umirem, a zatim i njegovoj zaručnici, osjećao sam se malo bolje jer sam se olakšao, ali nimalo mi se nije sviđala njihova reakcija jer su bili deprimirani satima nakon toga unatoč tome što sam ih ja pokušavao razveseliti. Jane je... Ona je bila moja sestra, što je bilo još gore, jer sam znao što je slijedio i znao sam da će mi to slomiti srce.

„Braco?!“ –prozvala me ponovno.
„Upoznao sam neku curu.“ –započeo sam.
„Oh, zbilja?“ –osmjehnula se. „Ne sjećam se kad sam zadnji put čula to od tebe! Kakva je?“
„Draga, ali... Ne znam hoće li biti nečega?“
„Zašto? Zar je zauzeta?“

Odmahnula sam glavom.

„Ne sviđaš joj se?“ –promrmljala je.
„Dapače!“ –odmahnuo sam glavom. „Mislim da joj se sviđam.“
„Onda u čemu je stvar!“

Gledao sam ju u tišini dok mi je srce ubrzano kucalo.

„Ja...“ –zaklopio sam oči. „Imam rak!“
„ŠTO?!“ –proderala se.

Neko vrijeme je u kuhinji vladala tišina sve dok se nije čuo udarac u pod, razbijanje stakla i tiho uzvik moje sestre. Otvorio sam oči i pogledao u Jane niz čije lice su klizile suze dok me preplašeno gledala.

„Kako to misliš?“ –upitala me drhtavim glasom.
„Doznao sam to prije mjesec dana, ali nisam znao...“ –uzdahnuo sam i skrenuo pogled. „Nisam znao kako da ti to kažem! Nisam ni mami i tati rekao. Trebao sam... skupiti hrabrost, valjda!“
„Jace... Da li...“
„Da.“
„O, Bože!“
„Da, Jane, umirem!“

Čuo sam vrisak, te pogledao u nju. Prekrila je lice rukama padajući prema podu, pa sam se dignuo sa stolice i uhvatio ju čvrsto. Stisnula se uz mene obgrlivši me oko struka jecajući na sav glas dok je meni srce ubrzano kucalo. Nisam znao što se događalo, ali suze su mi dolazile na oči, no, potrudio sam se maknuti ih što prije, biti jak... zbog nje.

„O, Jace!“ –jecala je.
„Sve će biti u redu, Janie!“ –smješkao sam se milovajući je po kosi. „Sve će biti u redu!“

Odmahivala je glavom grleći me što je jače mogla, kao da me nikada nije željela ispustiti, a ja se više nisam mogao suzdržati. Dopustio sam svojoj slabijoj strani da me izda, a suze su potekle niz moje lice zbog čega sam kleknuo na pod i jecao zajedno s njom.

Ovo se nije trebalo događati meni. Ne sada. Ne meni!

Ako sam ikada mislio da je najgore bilo reći Jane kako umirem – prevario sam se. Jane je sjedila odmah pored mene, čvrsto me držala za ruku dok su roditeljima govorio što se događalo. Tata je istog trena problijedio i izašao bez riječi iz dnevnog boravka dok je mama vrištala od boli, a ti vriskovi su mi kidali srce u komadiće.

***

Sjedila sam u dnevni boravak i gledala na zidni sat ni ne prateći svoju omiljenu krimi seriju. Bila sam zabrinuta za Jacea koji mi se nije javio cijeli dan, a nisam htjela biti zabadalo, luđakinja koja će ga stalno pratiti, pa sam ipak odlučila pričekati da me on nazove.

Čula sam zvono na vratima, pa se dignula sa trosjeda i požurila otvoriti. Nadala sam se da je ono bio Jace jer sam ga željela vidjeti, uvjeriti se da je bio dobro, a kad sam otvorila vrata odahnula sam i razvukla osmijeh od uha do uha. Stajao je preda mnom ozbiljnim, skoro pa tužnim, izrazom lica.

„Što se dogodilo?“ –upitala sam ga.
„Mogu li te zamoliti uslugu?“ –promrmljao je.
„Naravno! Reci bilo što!“

Neko je vrijeme šutio i gledao me.

„Zagrli me.“ –prošaptao je gledajući u pod.

Nisam znala što mu se dogodilo, ali definitivno nije izgledao najbolje. Zakoračila sam prema njemu i snažno ga zagrlila, a on je čvrsto stisnuo moju majicu. Znala sam da nešto nije bilo u redu jer se nikada prije nije onako ponašao. Htjela sam biti ondje zbog njega. Htjela sam mu pružiti utjehu kad mu je ona bila potrebno. Željela sam da on to zna.

Odmaknula sam se malo u njega, a on je pogledao u mene. Izgledao je neutješno, a ja sam se podignula na prste utisnuvši mu poljubac na usne... i uzvratio mi je.