Onog sam jutra odlučio pješačiti. Grad u kojem sam odrastao i živio dvadeset i osam godina iznenada mi se činio nepoznatim i drugačijim. Sve ceste koje sam poznavao napamet su bile tamnije nego inače, a sve zbog onog što se dogodilo nekoliko sati prije.

Sjedio sam u čekaonici svog privatnog doktora, gospodina Bennetta. Zijevajući sam gledao ispred sebe razmišljajući zbog čega me iznenada želio vidjeti. Zvučao je zabrinuto i rekao da je hitno, zbog čega sam se morao dignuti s kreveta i spremiti na brzinu. Na sreću, njegova ordinacija se nalazila nedaleko od stana u kojem sam stanovao, pa se nigdje nisam morao žuriti, bojeći se da ću zakasniti.

Dignuo sam se nervozno sa stolice. Bio sam umoran, pospan i jedva čekao da se vratim kod kuće kako bih nastavio spavati. Počeo sam hodati gore – dolje po ordinaciji, očito nervirajući druge ljude koji su nestrpljivo čekali da doktor prozove njihovo ime. Gledali su me pogledom ispod obrva kao da su mi željeli reći da se smirim ili će me izbaciti pod hitno iz one prostorije.

Prišao sam prozoru gledajući u svoj odraz. Smeđa kosa bila je čupava jer nisam imao volje otići u kupatilo namjestiti ju, a po smeđim očima se vidjelo da se nisam naspavao. Bile su natečene i crvenkaste jer sam bio još mamuran.

Duboko uzdahnuvši sam stavio sunčane, avijatičarske naočale na glavu, te izašao iz one prostorije, gurnuvši vrata terase. Pod hitno mi je trebao okus nikotina u ustima, a kako se u ordinacijama nije smjelo pušiti, mogao sam uživati na samo, uz lagani, proljetni povjetarac koji je činio moju kosu još više čupavom, ali to mi nije smetalo.

Bilo mi je ugodno ondje vani, uz toplo sunce, i jedva sam čekao da kasnije odem u posjet roditeljima koje nisam vidio nekoliko dana. Znao sam da je mama bila zabrinuta za mene jer sam u posljednje vrijeme bio bljeđi, ali govorio sam kako nema nikakvih problema i potrebe da se brine. Naravno, nagovorila me da odem doktori u odmah sam otišao samo kako bih ju uvjerio da sam bio dobro. Tata se nije brinuo oko toga jer je pretpostavio da je to moglo biti od posla, kao što sam i ja mislio.

„Jace Brown?“ –začuo sam svoje ime.

Okrenuo sam se, a medicinska sestra, koja je ondje radila otkad sam počeo pohađati srednju školu, me gestom ruke prozvala k sebi. Povukao sam posljednji dim cigarete i ugasio u ogromnu pepeljaru koja je stajala ondje baš za nas pušače.

„Doktor Bennet te čeka.“ –rekla je otvorivši vrata njegove ordinacije.
„Hvala, sestru Joy!“ –osmjehnuo sam joj se i zakoračio u sobu zatvorivši vrata.

Doktor je podignuo pogled prema meni, a na njegovom sam licu mogao vidjeti... zabrinutost. Njegove svijetlo plave oči govorile su mi da nešto nije bilo u redu, a želio sam znati što.

„Sjedni, Jace.“ –rekao mi je.

Klimnuo sam glavom i sjeo preko puta njega.

„Dobio sam krvne nalaze.“ –uzvratio je.
„Nešto ne valja?“ –upitao sam ga.

Uzdahnuo je i spustio naočale.

„Jace, žao mi je, ali...“ –prošaptao je. „Imaš rak!“

Uzdahnuvši sam sjeo na klupicu u parku u kojemu su me roditelji često dovodili kad sam bio mali, pa sam ondje trčao sa svojom sestrom. U posljednje vrijeme sam ondje dovodio svoje nećake kad bi ona poludjela jer nije mogla čistiti kuću. Djeca su bila prilično živa, pa su trčala cijelo vrijeme po kući, ali meni nikada nisu smetali.

Dapače, obožavao sam se družiti s njima, šetati se i voditi ih na sladolede, na što mi je sestra uvijek govorila da nije dobro jer ću ih razmaziti, ali što sam mogao učiniti kad su jednostavno bili neodoljivi kad su me promatrali svojim očima? Imali su iste oči kao i njihova majka, a ona je znala tehniku s kojom bi me mogla nagovoriti na bilo što. Pretpostavio sam da su dobili taj dio karaktera po njoj.

Nasmijao sam se i odmahnuo glavom, te stavio cigaretu u usta dok mi je ruka drhtala. Duboko sam uzdahnuo pokušavajući se smiriti, ali nisam mogao. Imao sam tek dvadeset i osam godina i nisam bio spreman umrijeti. Doktor je rekao da neću, da bih to mogao izliječiti ako krenem odmah sa terapijom, ali kakve će mi to biti od koristi kad u devedeset posto slučajeva pacijenti umru kad – tad?!

„Jebem mu, zašto meni?!“ –upitao sam se.

Pitao sam se pitanje kakvo su se svi inače pitali. Nitko nije želio umrijeti, pa čak niti ja. Oduvijek sam izbjegavao činjenicu da ću jednoga dana umrijeti, a kad bi netko od mojih prijatelja počeo razgovor o tome, mijenjano sam temu.

Razmišljanje o tome je sada bilo neizbježno.

Nikada neću imati curu. Nikada neću imati djecu. Nikada neću stvoriti obitelj i sve to zbog proklete bolesti.

***

Stajao sam pred vratima nekadašnje kuće. Moji su roditelji zasigurno sjedili u dnevnom boravku i čekali da ja dođem jer sam se najavio, kako bih vidio jesu li bili kod kuće. Duboko uzdahnuvši sam rukama prošao preko lica kao da se umivam, a zatim krenuo prema zvonu. Neko vrijeme sam držao prst nedaleko od zvona jer nisam bio siguran želim li uči unutra i reći im što se dogodilo. Morao sam im reći da... umirem, a da sam to nisam prihvatio.

„Nema veze.“ –slegnuo sam ramenima. „Pričekat ću neko vrijeme!“

Pozvonio sam i nestrpljivo tapkao nogom od pod, a nakon nekoliko minuta su se vrata otvorila. Mama je iznenađeno pogledala u mene.

„Zašto zvoniš?!“ –upitala je zbunjeno. „Ovo je i tvoja kuća.“
„Nisam znao da li je otvoreno.“ –uzvratio sam, poljubio ju u obraz i prošao pored nje. „Gdje je tata?“
„U dnevnom. Jesi gladan? Želiš da ti napravim nešto?“
„Ne, hvala. Malo prije sam jeo!“

Klimnula je glavom i osmjehnula se.

„Jesi onda za kolače možda?“ –promrmljala je.
„Može.“ –nasmiješio sam se i zakoračio u dnevni boravak.

Moj je otac spustio novine i pogledao me ozbiljnim izrazom lica.

„Znaš što mrzim?“ –uzvratio je.
„Ne. Što?“ –nasmiješio sam se i sjeo na fotelju.
„Kad budale pobiju nekoliko ljudi i onda ube sebe. Zašto pak odmah ne ube sebe i skrate si muke?! Ali neeee, oni moraju ubiti druge, pa čak i one koje ne znaju, pa tek onda kad vide murju presude sebi!“

Slegnuo sam ramenima.

„Ne znam. Možda jer su sjebani u mozgu?“ –nadodao sam, na što me majka pogledala ljutitim izrazom lica. „Oprosti!“

Odmahnula je glavom, te sjela pored mog oca dok me i dalje ljutito promatrala. Mama nikada nije voljela kad netko psuje, a ja sam na to često zaboravljao i razgovarao bih s njima kao da su mi najbolji prijatelji. Naravno, oni i jesu to bili. Roditelji su uvijek bili najbolji prijatelji svojoj djeci i njihov oslonac, ali ponekad sam zaboravljao da su mi bili roditelji i da ne bih trebao toliko otvoreno pričati s njima.

„I, jesi bio kod doktora?“ –upitala me majka.

Skrenuo sam pogled. Nije mi bilo nimalo lako reći im ono što mi je doktor rekao, ali odlučio sam da ću pričekati neko vrijeme da im kažem pravu istinu. Nisam mogao prihvatiti da umirem, a nisam želio da oni umiru zajedno sa mnom.

„I, jesi bio kod doktora?“ –upitala me majka.

Skrenuo sam pogled. Nije mi bilo nimalo lako reći im ono što mi je doktor rekao, ali odlučio sam da ću pričekati neko vrijeme da im kažem pravu istinu. Nisam mogao prihvatiti da umirem, a nisam želio da oni umiru zajedno sa mnom.

„Nisam.“ –odmahnuo sam glavom.
„Pa kad će nalazi biti gotovi?“ –upitala je iznenađeno.

Slegnuo sam ramenima.

„Ma sve će biti u redu!“ –nasmiješio se moj otac i nastavio s čitanjem.

Nasmiješio sam se i pogledala u televiziju.

„Kako da ne...“ –pomislio sam.

***

Izašla sam iz trgovine, zaključala vrata, te povjerila jesam li zatvorila. Nasmiješeno sam ubacila ključeve u torbicu i pogledala s lijeve i desne strane ceste. Na sreću, auti nisu prolazili, pa sam mirno prošla pješaćkim prijelazom. Jedva sam čekala da dođem kući, istuširam se i bacim u krevet jer sam se osjećala umornom.

„Kia!“ –začula sam vrlo poznati glas.

Zakolutala sam očima i nastavila hodati praveći da ga nisam čula. Nisam mogla podnijeti što me Brian u poslijednje vrijeme gnjavio, nakon što sam mu jasno dala do znanja da između nas ničega neće biti.

„O, Kia!“ –čula sam ponovno njegov pjevni glas, pretpostavljajući da je ponovno popio. „Kijice, dušo, nemoj mi bježati! 'ajde, molim te, da popričamo sekundicu!“
„Odlazi, Brian!“ –viknula sam ni ne okretajući se, u nadi da će me pustiti na miru.
„KIA!!!“

Odmahnula sam glavom i skrenula na lijevu sudarivši se u nekoga koji je opsovao, a tek u onom sam trenutku osjetila peckanje na ruci, primijetivši da me opekao žarom.

„Ispričavam se.“ –promrmljala sam gledajući u njega.
„U redu je.“ –uzdahnuo je. „Oprosti ti meni!“

Klimnula sa glavom i prošla pored njega laganim korakom.

„Kia!“ –Brian me i dalje dozivao.

Puhnula sam, okrenula se i požurila prema dečku, koji je izgledao malo stariji od mene, te ga zaustavila. Zbunjeno je pogledao u mene.

„Ti si mi dečko, ok?“ –rekla sam.
„Molim?“ –nakrivio je iznenađeno glavom.

Čula sam Brianove korake nedaleko od nas, pa sam privukla nepoznatog dečka k sebi i utisnula mu poljubac u usta. Šokirano je gledao u mene, a ja sam zaklopila oči moleći se da ono upali. Osjetila sam njegove ruke oko svoga struka, pa me stisnuo uz sebe otvorivši mu usta jezikom. Nisam očekivala da će ono učiniti, ali definitivno se odlično ljubio.

„O, Ki...“ –čula sam Brianov glas, pa se odmaknula od dečka i pogledala u njega koji je šokirano, pomalo preplašeno, gledao u nas.
„Ima li kakvih problema?“ –upitao ga je dečko.

Brian je odmahnuo glavom, skrenuo i nestao iz našeg vidika, a ja sam odahnula i nasmiješeno krenula dalje.

„Hej!“ –uzviknuo je, a ja sam se okrenula prema njemu. „A hvala?“
„Hvala.“ –uzvratila sam i pjevušeći se udaljila odande osjećajući se slobodno.
„Mogu li barem znati kako se zoveš?“ –hodao je pored mene.

Uzviknula sam i odmaknula u stranu, na što se on nasmiješio. Rukom sam prošla kroz dugu crnu kosu, koja mi je padala preko lica, te ga pogledala zbunjeno svojim smeđim očima. Zbog čega li je želio znati moje ime kad ga nisam namjeravala nikada više vidjeti?

„Jace.“ –ispružio mi je ruku.

Pogledala sam ju.

„Kimberly.“ –slagala sam, te ju protresla. „A sad te pozdravljam. Imam pametnijeg posla! Aufiderzen!“

Nastavila sam hodati dalje, te stavila slušalice na uši jedva čekajući da uđem u tuš kabinu. Nisam mu namjerno željela reći ime jer nisam znala kakva je osoba bio. Nisam željela da se dogodi što i s Brianom.