Mislila sam da ću poludjeti kad sam čula da zvoni budilica. Uzela sam mobitel u ruke, isključila onu iritantnu melodiju, te duboko uzdahnula. Neko vrijeme sam ležala na krevetu i gledala u strop pokušavajući se natjerati da se dignem s njega kako ne bih zaspala i zakasnila na posao, a ono što sam najviše mrzila jest bilo kašnjenje.

Pomaknula sam tanku deku sa sebe, dignula se i rastegnula. Ono što sam ujutro uvijek voljela raditi je bilo otvoriti vrata terase, osjetiti onaj ugodan, jutarnji vjetar, pa sam to učinila i onog tmurnog jutra. Izgledalo je kao da bi kiša mogla pasti svakog trena, ali nadala sam se da će me netko ondje gore poštedjeti. Nisam nikada voljela kišu kad bih nekamo morala otići.

Zatvorila sam vrata terase, otvorila ormar i izvukla odjeću iz nje, te požurila u kupatilo. Obožavala sam se tuširati rano ujutro, odmah nakon što bih se probudila, ili pak navečer, prije nego bih otišla na spavanje. Prije nego sam se odlučila opustiti uz jutarnje tuširanje, oprala sam zube i podignula kosu u punđu.

Na trenutak, dok sam je ugodan, mlaki mlaz vode kapljao po mome tijelu, pomislila sam na Jacea, dečka koji me spasio od Briana večer prije. Ponijela sam se bezobrazno prema njemu jer sam imala naporan dan na poslu, pratio me debilni dečko s kojim nisam imala nikada ništa više od prijateljstva i uz to, bojala sam se da me neće i on početi proganjati, ali nisu svi muškarci psihopati.

Nažalost, neću imati priliku ispričati mu se jer ga nikada neću vidjeti.

***

Slušajući iPod i pijući kavu za vani, koračala sam usporeno ulicama. Nigdje mi se nije žurilo jer bih došla prerano na posao, pa sam odlučila uživati u ugodnom, jutarnjem danu. Nije bilo puno ljudi po cestama. Bilo je samo nekoliko automobila i ljudi koji su odlazili na posao u vrijeme kad sam i ja počinjala raditi.

Popila sam do kraja svoj cappuccino i bacila Starbuck kutiju u prvu kantu za smeđe koja mi se našla na putu. Prelazeći cestu, nekoliko me tinejdžera gurnulo dok su pretrčavali kako bi stigli na vrijeme u školu, na što sam odmahivala glavom, te namrgođeno gledala prema njima jer nisam podnosila kad se netko gurao. Vidjela sam da je nekoliko njih mahnulo rukom u znaku isprike, na što sam ja klimnula glavom i nastavila hodati dalje slušajući pjesmu od One Republica, Good Life.

Oh this has gotta be the good life
This has gotta be the good life
This could really be a good life, good life

Say oh, got this feeling that you can't fight
Like this city is on fire tonight
This could really be a good life
A good, good life

Nisam znala zbog čega, ali ona me pjesma uvijek razveseljavala i zbog toga sam ju i slušala kad bih odlazila na posao ujutro. Voljela sam biti vedra. Voljela sam se smijati. Voljela sam... živjeti.

Pospano sam se vozila tihim, usamljenim cestama jedva čekajući da dođem kod kuće. Moji su me prijatelji uporno željeli da ostanem prespavati k njima, ali nisam imala volje niti namjeru jer sam sljedeći dan morala na posao koji se nalazio nedaleko od moga stana. To mi je bilo praktičnije nego da sam se morala dignuti puno ranije nego inače kako bih stigla na vrijeme na posao.

Zijevnula sam i krenula promijeniti pjesmu na radiju jer su stavljali laganije, one koje su me još više uspavljivale. Kad sam pogledala prema cesti, šokirala sam se vidjevši rakuna koji je stajao na mjestu. Okrenula sam volan, sletjela s ceste i svom snagom udarila od stablo.

Odmahnula sam glavom ljuteći se na samu sebe što sam se na trenutak prisjetila prošlosti. Pretpostavljala sam da je za to bila kriva pjesma koja me podsjetila na onu kobnu večer, pa sam ju promijenila i nastavila slušati nešto veselije.

Prešla sam cestu koja me djelila od cvjećarnice u kojoj sam radila, izvukla ključeve iz torbice, te otključala vrata vidjevši svoju najbolju prijateljicu, i šeficu, July Sandres, kako čisti pod. Pomaknula je svoje plave lokne u stranu, te me pogledala izrazito zelenim očima.

„Dobro jutro, Kia Smith! Kako smo danas?“ –osmjehnula mi se.
„Uhm, savršeno.“ –skinula sam jeans jaknu i stavila ju u garderobu. „Znaš da sam sinoć srela Briana?“
„Ma je li? A što je želio od tebe?“
„Opet me proganjao. Taj nikako da shvati da mi nije stalo do njega i da me pusti na miru!“
„Neki stalker, ha?“

Odmahnula sam glavom.

„Srela sam nekog dečka i poljubila ga, pa je ovaj mislio da mi je to dečko!“ –nasmijala sam se.

July me zbunjeno pogledala.

„Poljubila si neznanca?“ –uzvratila je.
„Tehnički... Da, ali znam njegovo ime sada!“ –rekla sam. „Jace.“
„I je li zgodan taj Jace?“

Pogledala sam ju ozbiljnim izrazom lica, a zatim pogledala u stranu razmišljajući o tome kako je izgledao.

„Da. Bio je zgodan!“ –osmjehnula sam se.
„I hoćeš li ga vidjeti?“ –upitala me sa zanimanjem.

Pogledala sam u nju, te odmahnula glavom.

„Nemoj mi reći da nisi pitala njegov broj?“ –uzvratila je zbunjeno.

Zapjevala sam i otišla po drugu metlu kako bih joj pomogla s čišćenjem. Svejedno ga nikada više neću vidjeti.

***

Kako me sestra pozvala na ručak kod sebe odlučio sam otići prvo do cvjećarnice, a zatim k njoj. Auto sam pustio u garaži. Razmišljao sam o tome kako sam se ulijenio zbog njega, a s obzirom da nisam ni sam znao koliko dugo ću još živjeti, odlučio sam da ću svaki dan provesti kao da mi je bio posljednji.

Pješačenje je imao svoje vrline kao promatranje okoliša, gledanje u tinejdžere koji su jurili prema školi kako bi stigli na vrijeme na nastavu, a to me podsjećalo na predivno djetinjstvo.

Osmjehnuo sam se i veselo nastavio hodati ulicom pokušavajući pronaći cvjećarnicu koju sam nedavno bio vidio. Vrijeme nije bilo lijepo. Pripremala se kiša, ali ona meni nije smetala. Ništa mi više nije smetalo jer sam doista želio uživati. Zbog bolesti sam gledao na svijet drugim očima.

„Barem jedna pozitivna stvar!“ –pomislio sam slegnuvši ramenima.

Stavio sam cigaretu u usta, upalio ju Zippom, te stavio jednu ruku u džepu dok sam se drugom igrao upaljačem koji je neprestano škljocao, zbog čega su se ljudi u prolazu okretali za mnom.

Jedva sam čekao da dođem kod svoje mlađe sestre. Zapravo, bila je moja blizanka, ali mlađa od mene nekoliko minuta zbog čega bi se uvijek ljutila kad bih ju predstavljao nekome kao mlađu sestru. Nismo bili niti karakterno niti vizualno slični, zbog čega ljudi nisu ni pretpostavljali da smo bili blizanci. Moja je sestra bila ozbiljnija, zrelija od mene, a sada mi je bilo žao zbog toga. Mogao sam imati vlastitu obitelj kao što je ona već stvorila svoju, ali barem ovako, kada me više neće biti, moja žena i djeca neće paziti za mnom. Patit će samo moja obitelj.

Krajičkom oka sam primijetio natpis cvjećarnice koju sam otkrio neki dan, pa sam bacio cigaretu na pod, zgazio ju nogom i otvorio vrata.

„Dobar...“ –iznad pulta je izvirila djevojka koju sam večer prije sreo i koja me poljubila.

Djevojka je iznenađeno otvorila usta, a ja sam skinuo sunčane naočale i pogledao ju malenim osmjehom na licu. Iskreno?! Nikada nisam očekivao da ću je ikada više vidjeti.

„Hej.“ –uzvratio sam.
„Hej.“ –promrmljala je gledajući posramljeno oko sebe.
„Nisam mislio da ću te ikada više vidjeti.“
„Niti ja.“
„Pa, ugodno iznenađenje!“ –nagnuo sam se na pultu.
„Kia, jesi vidjela...“ –plavokosa je djevojka pomaknula zavjesu i pogledala iznenađeno u mene, a zatim u curu za koju sam mislio da se zvala Kimberly, ali bilo je očito da je slagala.

Djevojka je prekrila lice rukom, tiho uzdahnula i pogledala u svoju prijateljicu prijetećim pogledom na što sam se ja nasmijao.

„Kimberly, ha?“ –osmjehnuo sam se. „Nisi li mi slučajno rekla krivo ime?“
„Pa što ako jesam?!“ –prekrižila je ruke na prsima. „Što ako si neki... psihopat?“
„Uhm, da, dobro pitanje i pametno razmišljaš, ali ne. Nisam nikakav psihopat! Ja ne ljubim nepoznate ljude po cesti!“

Skrenula je očima, a ja sam stavio naočale na glavu i krenuo prema izlazu.

„Do viđenja, Kimberly!“ –nasmijao sem.
„Hej, Jace, čekaj!“ –uzviknula je, a ja sam se okrenuo prema njoj. „Zbog čega si došao?“

Zbunjeno sam pogledao u nju, tiho uzdahnuo i osjetio kako mi se obrazi rumene, sjetivši se kako sam došao zbog cvijeća, a u potpunosti zaboravio na to jer sam se upustio u razgovor s njom.

„Došao sam po cvijeće.“ –promrmljao sam.
„Mogu li ti nekako pomoći?“ –prišla mi je. „Tražiš nešto posebno ili već znaš što bi željela?“
„Može buket crvenih ruža?“

Klimnula je glavom i krenula prema ružama dok sam ju ja u tišini promatrao. Pogledao sam ju od glave do pete, a zatim krajičkom oka primijetio kako me druga radnica gledala malenim osmjehom na licu. Skrenuo sam pogled i počešao se po glavi jer mi je bilo neugodno što me vidjela kako odmjeravam njenu prijateljicu. Bio sam siguran da će ona doznati za to čim izađem odande.

„Izvoli.“ –ispružila mi je buket nasmiješeno.
„Hvala.“ –rekao sam joj, platio i pričekao da dobijem novac natrag.

Zbunjeno sam pogledao u plavokosu curu koja me cijelo vrijeme promatrala osmjehom i, iskreno, počinjao sam je se bojati.

„Slobodna je.“ –prošaptala je.
„Ne obaziri se na nju!“ –rekla je Kia. „Ponekad ima manje mozga, ali to se primijeti s obzirom da je plavuša!“
„Oh, ma nije problem. Ovako i onako sam i ja slobodan!“ –namignuo sam joj, stavio naočale na oči i krenuo prema izlazu. „Vidimo se uokolo, Kia!“

Otvorio sam vrata i nasmiješeno izašao iz one trgovine. Nisam znao kad ću je ponovno vidjeti, ali bio sam siguran da kad – tad hoću.