„Što?!“ –zbunjeno će moj šef.
„Dajem otkaz.“ –uzvratio sam.

Znao sam zbog čega je bio šokiran. Bio sam jedan od najboljih arhitekta u onoj tvrtki i svi su me, godinama, unajmljivali. Vjerojatno nije niti razumio zbog čega sam davao otkaz kad se nikada nisam žalio i znao je koliko sam obožavao arhitekturu, ali nisam imao volje objašnjavati kako umirem i kako želim provesti svaki dan kao da mi je posljednji.

„Zašto?“ –upitao me.

Slegnuo sam ramenima.

„Dosadilo mi je.“ –odgovorio sam i dignuo se sa stolice. „Dobit ćeš izjavu na stolu malo kasnije, kad uzmem sve svoje stvari!“
„Jesi siguran?“ –upitao me.
„Da. Vidjet ćeš da ćeš se snaći i bez mene!“
„Ako je to tvoja odluka...“

Klimnuo sam glavom.

„Onda...“ –ispružio mi je ruku. „Bilo mi je drago raditi s tobom. Nemoj zaboraviti na mene i uvijek si dobro došao, ako se budeš želio vratiti!“
„Znam.“ –osmjehnuo sam se. „Vidimo se!“

Klimnuo je glavom, a ja sam izašao iz njegove radne sobe, te se laganim korakom uputio u moju. Imao sam osjećah na licu dok su me kolege s posla gledali iznenađenim izrazom lica. Pretpostavio sam da su prisluškivali kao što su to inače znali raditi. Naravno, mene nikada nije zanimalo što se događalo na našem katu. Tuđi me se životi, iskreno, nisu ticali, ali moje kolege nisu to shvaćali.

***

Gledao sam u iznenađeno Mikeovo lice. On je bio moj najbolji prijatelj još od vrtića, a kasnije smo pohađali i osnovnu, te srednju školu zajedno. Na kraju smo se razišli, nakon srednje, jer je on otišao na policijsku akademiju, a ja studirati arhitekturu u New Yorku, pa smo se rjeđe viđali, ali ostali smo i dalje nerazdvojivi.

„Što se s tobom događa?!“ –upitao me šokirano. „Dao si otkaz?! Pa što ćeš starcima reći?!“
„Ne znam.“ –slegnuo sam ramenima. „Sumnjam da ću im ikada reći!“
„A kad ostaneš bez novca, što ćeš?!“

Slegnuo sam ramenima, povukao dim cigarete i ispuhao ga gledajući kroz prozor. Podignuo sam šalicu bijele kave, popio gutljaj i ponovno povukao dim.

„Što se s tobom događa?!“ –uzvratio je.

Pogledao sam ga krajičkom oka i duboko uzdahnuo.

„Jesi li upao u neka sranja?“ –nastavio je.

Odmahnuo sam glavom.

„Onda što se, jebote, dogodilo?!“ –udario je nervozno rukom od stol.
„Obećaj mi da nikome nećeš reći. Niti svojoj mami jer će ona reći mojoj!“ –uzvratio sam.
„Obećajem, a sada pričaj!“

Uzdahnuo sam, izvukao još jednu cigaretu iz kutije i zapalio ju.

„Umirem.“ –odgovorio sam.

Mike je šokirano raširio oči.

„Zajebavaš?“ –prošaptao je.

Odmahnuo sam glavom.

„Daj, Jace, prekini se zajebavati!“ –uzvratio je nasmiješeno.

Pogledao sam ga ozbiljnim izrazom lica, na što se on odmah uozbiljio. Mike me jako dobro poznavao i znao je kad sam se šalio, a kad nisam, pa je vjerojatno shvatio da sam mislio ozbiljno.

„Kako... Kako to misliš?“ –pogledao me šokirano.
„Imam tumor na mozgu.“ –odgovorio sam.

Raširio je oči, a od šoka nije progovorio ni riječ. Gledao sam u njega u tišini, ali kako mi nije bilo nimalo drago vidjeti ga u onakvom šoku, sa strahom u očima, skrenuo sam pogled, povukao dim cigarete. Pogledao sam zamišljeno u prozor, razmišljajući o tome kako bi moja obitelj mogla reagirati na to, kad je moj najbolji prijatelj bio šokiran.

„I...“ –zakašljao se. „Kako... Zar se to ne može izliječiti?“
„Ne znam.“ –slegnuo sam ramenima. „Ali ni ne trudim se liječiti!“
„Zašto?“
„Znaš i sam da se ne izvuku svi, pa čak niti nakon što mjesecima idu na terapije. Ne želim provesti po bolnicama poslijednje dane! Želim uživati! Želim raditi sve što nikada nisam napravio!“

Uzdahnuo je i skrenuo pogled.

„Koliko...?“ –upitao me.
„Što koliko?“ –pogledao sam zbunjeno u njega.
„Koliko ćeš još živjeti?“

Slegnuo sam ramenima. Nisam želio znati. Nisam želio pitati doktora vjerojatno jer me bilo strah, ali definitivno sam morao ponovno otići k njemu po tablete protiv bolova. U poslijednje vrijeme me glava prečesto boljela, a tablete za glavobolju nisu pomagale.

„Molim te, samo da izdržim još neko vrijeme!“ –pomislio sam.

***

Gledala sam u sat nadajući se da će tri popodne napokon doći. Onog sam jutra imala malo posla, pa mi je vrijeme prolazilo sporije nego inače i jedva sam čekala da mala kazaljka dođe napokon na brojci 3. July je onog dana odlučila raditi popodne, pa nisam imala niti društva, kako bi mi vrijeme brže prošlo. Unatoč tome što mi je bila šefica odlučila sam da bih joj trebala uzvratiti istim udarcem.

Tiho sam se nasmijala razmišljajući što bih joj mogla učiniti kako bih joj vratila za to što sam se morala satima dosađivati, kad su se vrata otvorila, pa sam se dignula sa stolice i uspravila. Iznenadila sam se vidjevši Jacea kako ulazi u cvjećarnicu. Skinuo je naočale i pogledao me osmjehom na licu.

„Što radiš ovdje?“ –upitala sam ga.
„Što je?!“ –uzvratio je. „Zar ne mogu doći pogledati cvijeće?“
„Tvoja cura voli crvene ruže?“

Zbunjeno je podignuo obrvu.

„Zar nisam rekao neki dan da sam slobodan?“ –nagnuo se prema meni. „Ono cvijeće je bilo za sestru.“
„Oh, ma kako smo dragi!“ –osmjehnula se. „Želi li tvoja sestra još cvijeća?“
„Ne. Došao sam ovdje zbog nečeg drugog?“
„Kupiti mami cvijeće?“
„Ne. Hoćeš li zašutjeti na trenutak, pa možda mogu doći i do riječi?“

Podignula sam ruke u znaku obrane, te nagnula glavu na šaku.

„Hoćeš li izaći sa mnom?“ –upitao me.

Zbunjeno sam pogledala u njega.

„Jesi li ti to ozbiljan?“ –promrmljala sam.
„Zašto ne bih bio?“ –prekrižio je ruke na prsima.
„Možda jer se... ne znamo?“
„Upoznat ćemo se. Zbog toga te i zovem vani!“

Odmahnula sam glavom, a ona vidjela July na ulazu. Osmjehnula mi se, podržavila i nestala s vratiju, pretpostavljajući da sam bila zauzeta – a nisam.

„Ne izlazim sa strancima.“ –odgovorila sam.
„Bacit ću se s mosta ako ne pristaneš!“ –rekao je.

Nasmijala sam se.

„Ne vjeruješ mi?“ –uzvratio je.
„Ne.“ –nasmiješila sam se.
„Vidimo se onda na mostu za pola sata.“ –pljesnuo je rukama i izašao iz cvjećarnice prije nego sam bilo što uspjela reći.

Tiho sam uzdahnula, odmahnula glavom i otišla po svoju torbicu. Naravno da nisam namjeravala otići na most jer sam znala da nije toliko lud da se baci. Još jednom sam pogledala prema vratima, vidjevši ga kako prelazi cestu, a zatim ponovno odmahnula glavom.

***

Uzdahnula sam, odmahnula glavom i rukom namjestila pramen kose iza uha. Nervozno sam prošla cestu i krenula prema mostu, a da sama nisam znala zbog čega. Kako je otkucavalo onih pola sata što je rekao, postajala sam sve nervoznija i, zbog grižnje savjesti da se ne ubije, odlučila sam otići provjeriti je li doista imao namjeru skočiti sa mosta ili je to izmislio kako bi me privukao k sebi. Pretpostavljala sam da je bila ona druga stvar jer nisam ni željela pomisliti kako bih se osjećala da je dečko odlučio skočiti zbog mene.

„JACE!!!“ –proderala sam se vidjevši ga preko ograde, a oko njega su se nalazili ljudi koji su zbunjeno gledali u mene.

Potrčala sam k njemu dok mi je srce luđački tuklo, pitajući se zbog čega ga nitko nije pokušao zaustaviti, a i što se njemu odvijalo u glavi.

„JACE, NE!“ –viknula sam.
„Oh, došla si!“ –razvukao je osmijeh od uha do uha.
„Što to radiš, budalo jedna?“
„Evo, odlučio sam skočiti bunji!“

Zbunjeno sam pogledala u njega, a zatim oko njega vidjela nekoliko ljudi koji su imali zavezanu špagu oko noge. Pogledala sam ljutito u Jacea i ošamarila ga, te ljutito krenula natrag.

„Hej, mala!“ –viknuo je. „Daj, nemoj biti ljuta! Zajebavao sam se!“

Podignula sam ruku i pokazala mu srednji prst dok sam se ljutito udaljavala od njega. Bila sam bijesna. Preplašila sam se, a na kraju je sve ono za njega bila samo zabava i način da me privuče k sebi. Odmahnula sam glavom i čula vrisak, a kad sam se okrenula vidjela sam ga kako se baca prema moru.

Zakolutala sam očima i nastavila hodati prema kući.

„Debil!“ –pomislila sam.