Zamalo sam pala sa kreveta dok sam pokušavala dohvatiti mobitel sa noćnog ormarića. Bilo je tri ujutro, a netko me probudio iz sna. Kad sam pogledala u ekran mobitela i vidjela nepoznati broj, nisam mogla ni pretpostaviti tko me mogao zvati, probuditi me iz sna i dosađivati me u ono doba noći.

„Halo?“ –javila sam se uzdahnuvši.
„Imaš simpatičan glas kad si pospana!“ –začula sam Jacea na drugoj strani slušalice.

Uzdahnula sam pokušavajući se smiriti. Bila sam toliko nervozna jer me probudio da sam se željela proderati na njega, baciti mobitel kroz prozor i uvjeriti se da ga je netko zgazio do tolike mjere da me nitko više ne može buditi. Prislonila sam glavu natrag na jastuk i zaklopila oči osjećajući kako bih uskoro ponovno mogla zaspati.

„Hej, nemoj mi zaspati!“ –nasmijao se.
„Tri ujutro je. Što si očekivao, da ću ti ovdje pjevušiti, skakati od sreće što si me nazvao?!“ –upitala sam ga nadureno.
„Pa, tako nešto i jesam očekivao!“
„Mrzim te.“
„Duboko u svome srcu jako dobro znaš da nije tako i da ti se sviđam!“
„Spustit ću slušalicu!“
„Ok, ok, oprosti! Nisam te želio probuditi!“
„Zašto si me onda zvao?! Samo luđaci poput tebe mogu biti budni u ovo doba noći!“
„Eto, želio sam te nešto pitati!“
„Zar to nije moglo čekati jutro?!“
„Ne baš.“
„Onda pitaj, pa da mogu nastaviti sa spavanjem!“
„Sutra popodne idem s nećacima do grada. Hoćeš li nam se pridružiti?!“

Zbunjeno sam pogledala u mobitel, odmahnula glavom i čvrsto stisnula plahtu.

„I to stvarno nije moglo čekati jutro?!“ –povisila sam ton.
„Pa, zapravo i jest, ali nisam mogao zaspati i morao sam ti dosađivati!“ –nasmijao se.

Pripremala sam se baciti mobitel kroz prozor, koji je bio otvoren, ali suzdržala sam se jer bih kasnije morala kupovati novi, a ovog sam prilično zavoljela. Uzdahnula sam, odmahnula glavom i pokušavala umiriti ubrzane otkucaje svoga srca. Unatoč tome što me iznervirao jer me probudio.... morala sam sama sebi priznati da mi je bilo drago čuti njegov glas.

„Jesi još tu?“ –upitao me tiho.
„Nažalost.“ –odgovorila sam. „Završavam s poslom u tri. Hoćeš li moći tada?“
„Može. Čekat ću te u parkiću blizu tvog posla!“
„U redu, u redu. Jesi li gotovo? Mogu sada na spavanje!“
„A-ha!“
„Hvala ti. Laku noć!“ –pripremala sam spustiti kad sam čula da me doziva. „Što JOŠ želiš?!“
„Želim da mi obećaš jednu stvar!“ –rekao je.
„Koju?“
„Obećaj mi da se nećeš zaljubiti u mene!“

Nasmijala sam se, te odmahnula glavom. Imala sam osjećaj da sam se istog trena probudila i da vjerojatno nakon toga neću moći duže vremena zaspati. Pitala sam se zbog čega sam mu morala obećati onako suludu stvar. Sviđao mi se samo kao prijatelj, ali kao dečko definitivno ne. Nije bio moj tip uopće, ali zato mi je bilo lijepo družiti se s njime.

„Obećajem.“ –rekla sam smijajući se. „Jesam li sada slobodna?“
„Jesi.“ –uzvratio je. „Laku noć i slatko spavaj!“
„Laku noć, Umišljenko!“ –spustila sam slušalicu, stavila mobitel na noćni ormarić i okrenula se prema prozoru.

Ponovno sam se nasmijala, te odmahnula glavom jer nisam mogla vjerovati na što me natjerao da mu obećam, ali naravno, znala sam da se neću zaljubiti u njega. Nisam bila osoba koja se lako mogla zaljubiti zbog toga što nikada nisam imala nekoga koji bi me mogao naučiti voljeti.

***

„Ozbiljno?“ –July me iznenađeno pogledala.

Klimnula sam glavom, te ispružila ostatak novca starijem muškarcu koji je došao po cvijeće za suprugu. Nikada nisam shvaćala zbog čega su ljudi toliko voljeli pričati, a s puno njih sam pričala u onoj trgovini. Morali su mi prepričavati kako su se posvađali sa mužem ili ženom ili pak kako su morali odnijeti staroj prijateljici, koja je u bolnici, cvijeće, pa o tome kako im je nedavno preminula draga osoba. Nikada mi nije smetalo kad su pričali o svojim stvarima iako su ponekad stvarno postajali naporni, ali drage volje sam ih slušala; jedino nikada nisam shvaćala zbog čega pričati privatne stvari drugim osobama.

„I što su mu rekla?“ –upitala me sa zanimanjem.
„Da mu obećajem.“ –odgovorila sam.
„Kako znaš da se nećeš zaljubiti u njega?“
„Jednostavno znam. Nije moj tip!“
„Draga Kia, žao mi je što te moram probuditi iz zablude, ali... draga, vidim kakvim ga očima gledaš!“
„Kakvim?“
„Sviđa ti se!“
„Nije uopće istina; barem ne na način na koji ti misliš!“
„Ako mi počneš isfuravati spike kao sviđa mi se kao frend, nemoj se ni truditi. Poznajem te dovoljno dobro da bih ti povjerovala u bilo što!“

Htjela sam joj nešto reći, ali je podignula ruku kako bi me zašutkala, na što sam se na namrgodila. Ipak sam odlučila nastaviti onaj razgovor, ali kako je zazvonio telefon, a ona se javila, uzela sam svoju torbu, mahnula joj te, odlučila pustiti onaj razgovor za sljedeći dan. Definitivno sam joj namjeravala objasniti razliku između sviđa mi se kao prijatelj i sviđa mi se kao dečko.

***

Sjedio sam na klupici, gledajući u svoju nećakinju koja je mirno spavala u kolicima. Nadao sam se se da se neće probuditi i početi plakati jer nikada nisam znao smiriti bebe u takvim trenutcima. Prebacio sam jednu nogu preko druge, stavio cigaretu u usta i povukao dim pazeći da ne ide prema bebi. Gledao sam u svoje nećake kako trče s ostalom djecom po parkiću.

Nasmiješio sam se unatoč tome što sam osjećao neugodnu bol u prsima. Znao sam da ih uskoro više neće moći gledati. Više ih neću moći vidjeti nasmiješene, družiti se s njima, davati im nešto što moja sestra nije željela da imaju. Znao sam da ću uskoro nestati i da nikada neću osjetiti onaj predivan osjećaj kad postaneš otac.

„Hej.“ –Kia se pojavila preda mnom.
„O, hej.“ –osmjehnuo sam se.
„Dugo me čekaš?“
„Ne. Došao sam prije desetak minuta.“

Klimnula je glavom i pogledala u kolica.

„O, Bože, kako je slatka!“ –uzvratila je, te sjela pored mene. „Koliko ima?“
„Četiri mjeseca.“ –odgovorio sam.
„Preslatka je! Gdje su ostali?“
„Igraju se.“
„Koliko su oni stari?“
„Bobby ima šest godina, a Sebastian tri.“
„Slatko. Sigurno ti nikada nije dosadno s njima, ha?“
„Naravno da nije. Obožavam se družiti s njima, a sestra uživa kad mi može uvaliti klince, pa može na miru čistiti kuću!“

Osmjehnula se, te pogledala ispred sebe. Krajičkom oka sam gledao u nju. Nisam znao što mi je bilo sinoć, kad sam ju išao zvati usred noći, a pogotovo što se dogodilo da sam ju natjerao da mi obeća da se neće zaljubiti u mene. Sviđala mi se. Nisam puno znao o njoj, ali sviđala mi se kao cura i nisam želio da se ja njoj svidim više nego bih trebao, pa da pazi za mnom, kad umrem.

Usmjerila je svoj pogled prema meni, te nakrivila glavu gledajući me upitnim izrazom lica. Vjerojatno je očekivala da ću joj reći nešto s obzirom da sam gledao u nju i nisam mogao maknuti pogled s nje. Uzdahnuo sam i pogledao ispred sebe.

„Trebaš li mi nešto reći?“ –upitala me.

Odmahnuo sam glavom, a zatim vidio kako se Bobby i Sebastian tuku.

„Hej, vas dvoje!“ –dignuo sam se, bacio cigaru na pod i potrčao ih zaustaviti. „Što se događa, ha?! Koliko sam vam puta rekao da se ne tučete?!“
„Sebastian je htio uzeti moju ljuljačku!“ –nadureno će Bobby.
„Prvi sam ju vidio!“ –Sebastian ga je ljutito gurnuo.

„Nitko neće dobiti ljuljačku, ako se ne smirite odmah, jasno?!“

Nadureno su pogledali u drugu stranu, a zatim se razišli na što sam ja odmahnuo glavom i pogledao prema Kii koja je uzimala Claire iz kolica. Srce mi je zatitralo kad sam ju vidio kako joj daje za piti iz bočice, a niti jednom ju nisam čuo kako plače. Skrenuo sam pogled, duboko uzdahnuo i rukom prošao kroz kosu. Boljelo je više nego sam očekivao da će boljeti. Znao sam da umirem, da sam kad – tad trebao umrijeti kao i svi, ali nisam očekivao da ću umrijeti u trenutku kad sam pronašao curu zbog koje bih se ponovno osjećao kao... tinejdžer.

Krenuo sam k njima kako se ona ne bi začudila što sam stajalo u sredini parkića i gledao u njih. Sjeo sam odmah pored nje, gledajući je krajičkom oka. Dijete joj je stvarno dobro pristajalo.

„Preslatka je.“ –prošaptala je, na što sam klimnuo glavom i pogledao ispred sebe. „Je li sve u redu s tobom?“

Pogledao sam u tišini u nju, nasmiješio se i klimnuo glavom potapšajući ju po ramenu.

„Naravno da jest. Zašto misliš da nije tako?“ –uzvratio sam.
„Čudan si.“ –promrmljala je.
„Ma takav mi je dan. Nije ništa, ozbiljno!“

Gledala me u tišini, a u njenim sam očima mogao vidjeti zabrinutost.

„Bi li mi rekao da ti je nešto?“ –upitala me.

Zašutio sam, povukao dim i ispuhao ga u stranu.

„Naravno da bih.“ –prošaptao sam, ali naravno, lagao.

Nisam joj mogao reći da sam umirao. Nisam želio to učiniti. Znao sam da bi me žalila, a nisam želio da bude tako. Osjetio sam, iznenada užasnu bol u glavi zbog koje sam ispustio cigaru iz ruke i uhvatio se za nju duboko disajući.

„Jace?“ –prozvala me.
„Sranje!“ –pomislio sam.
„Jace, jesi dobro?!“

Pokušavao sam duboko disati jer je bol bila nepodnošljiva, a kako se smirivala opuštao sam se. Morao sam pod hitno otići kod doktora i dobiti nešto protiv bolova jer se to znalo događati i preko noći, pa nisam mogao zaspati.

„Jace?!“ –Kia je prislonila ruku na moje koljeno, a ja sam pogledao u nju. „Jesi li dobro?!“
„Da!“ –dignuo sam se sa klupice i udaljio od nje. „Sranje!“