Dva mjeseca kasnije

Polako sam se dignula sa kreveta pazeći da ne probudim Jacea. Nasmiješeno sam pogledala u svoju ruku na kojoj je bio vjenčani prsten, a zatim utisnula poljubac na njegovo čelo. Otvorila sam vrata ormara gledajući što bih mogla obući dok sam svako toliko pogledavala u ogledalo, kako bih gledala supruga kako spava.

Još se nisam mogla naviknuti da to da sam bila udana žena sada, ali s vremenom ću se vjerojatno priviknuti. Bila sam šokirana kad me pitao želim li se udati za njega i, naravno, pristala sam.

„'ajmo se vjenčati!“ –rekao mi je.

Gledala sam ga šokirano dok mi je srce ubrzano kucalo. Nikada nisam očekivala da bi me mogao takvo što pitati, ali morala sam priznati da sam se osjećala presretno, voljeno.

„Nije me briga ako ćeš to učiniti jer ti je žao mene!“ –odmahnuo je glavom. „Umirem, pa me boli briga želiš li to učiniti iz sažaljenja! Želim te pored sebe!“

Ošamarila sam ga, te prekrižila ruke na prsima, što ga je iznenadilo, dok sam ga gledala ljutitim izrazom lica.

„Zar misliš da sam s tobom jer te žalim?!“ –upitala sam ga ljutito. „Pa kakvom me ti to osobom smatraš?! Uz tebe sam jer mi je stalo, a ne jer... umireš!“

Uzdahnuo je, a ja sam mu okrenula leđa. Nisam htjela da vidi koliko me povrijedio. Mrzila sam pričati s njime o tome kako umire i kako više neće biti pored mene, ali i mrzila sam znao da je često razmišljao o tome kako sam s njime samo zbog tog razloga. Voljela sam ga. Obožavala ga i nisam shvaćala kako je uopće mogao pomišljati takvo što.

Čula sam korake iza sebe, a zatim osjetila njegove ruke oko svojih kukova. Privukao me u zagrljaj prolazeći prstima kroz moju kosu dok sam ja gledala zamišljeno ispred sebe. Pokušavala sam izgledati i biti uvrijeđena, ali nisam mogla. Kad god bi napravio nešto loše moja ljutnja ne bi dugo trajala.


„Oprosti.“ –rekao je tiho. „Samo... Samo reci da hoćeš, molim te! Samo želiš da budeš sa mnom do kraja!“

Razvukla sam osmijeh od uha do uha, pogledala u njega i klimnula glavom, a zatim ga zagrlila. Podignuo me sa poda i zavrtio unatoč tome što je kiša počela padati. Nije me bilo briga što ću biti mokra. Bilo mi je stalo samo do toga da budem s njime.


Osjetila sam kako mi se trbuh počinje grčiti, pa sam istrčala iz sobe shvativši kako bih svakog trena mogla povratiti. Podignula sam školjku za WC i izbacila iz sebe sve što sam prethodne noći pojela, a vrtoglavica je bila nepodnošljiva.

Nakon što sam se umila izašla sam iz kupatila i otišla do kalendara gledajući koji smo datum bili. Menstruacija mi je kasnila već nekoliko mjeseci, što i nije bilo toliko čudno jer sam uvijek imala problema s njom.

„Jesi dobro?“ –čula sam Jaceov glas iza sebe.

Okrenula sam se i pogledala ga nasmiješeno. Prišla sam mu obgrlivši ga oko vrata, te ga poljubila.

„Sve je u redu.“ –odgovorila sam.
„Sigurno?“ –pogledao me sumnjičavim pogledom.

Klimnula sam glavom, a on je, izgleda, odustao od daljnjih ispitivanja, te me samo poljubio.

„Zar se baš moraš vratiti na posao?“ –upitao me.
„Pa trebala bih. Ipak smo dva tjedna bili u Dublinu!“ –odgovorila sam odlazeći prema sobi.
„Zar ne možeš nagovoriti Juls da ostaneš još malo kod kuće?“
„Jace, stvarno bi bilo vrijeme da se vratim na posao, znaš? Pa ne mogu ostajati kod kuće dugo i pustiti nju da sve obavlja sama.“

Uzdahnuo je, te nadureno pogledao u stranu, a ja sam se nasmiješila, te ušla u sobu. Naravno, i ja sam željela biti kod kuće i uživati i dalje s njime, ali nisam smjela. Ipak sam bila dva predivna tjedna na medenom mjesecu, a July se sama brinula za trgovinu. Bila joj je potrebna moja pomoć.

***

July je zbunjeno gledala u mene dok sam ja sjedila za stolom i gledala u tester za trudnoću.

„Zar ne bi bilo vrijeme da ga isprobaš?“ –upitala me iznenađeno.

Pogledala sam u nju prestravljenim izrazom lica, te duboko uzdahnula. Nisam ni sama znala zbog čega mi je ono bilo toliko teško, zbog čega me bilo strah, ali nisam se mogla smiriti. Otkucaji srca su mi drastično ubrzali, a počela sam i drhtati od nervoze.

„Daj, Kia, nećeš nikada otkriti, ako ne isprobaš!“ –gurnula me.

Uzdahnula sam, uzela kutiju i ušla u WC.

***


Bilo je čudno razmišljati o Kiji kao o svojoj supruzi, ali bio sam sretan. Bio je predivan osjećaj kako je u potpunosti pripadala meni i učinila me sretnijim čovjekom, u posljednjim mjesecima života.

No, nešto nije bilo u redu. Nakon što se vratila s posla je bila šutljiva i čudna, a kad sam ju pokušao nagovoriti da mi kaže što se dogodilo, odbijala je odgovoriti na moja pitanja. Osjećao sam se čudno zbog toga jer nisam znao što se događalo, a htio sam da mi što prije kaže. Bio sam zbunjen i neprestano se pitao jesam li joj ja učinio nešto loše, ali nisam ju ničime mogao uvrijediti kad smo samo kratko pričali ujutro.

Došla je večer, a da je ona provela cijelo popodne spavajući, dok sam ja sjedio u dnevnom, gledao televiziju i trudio se ne razmišljati o tome što se njoj događalo u glavi. Nije mi bilo nimalo drago što sam znao da je nešto tajila od mene, a nije mi to željela priznati.

Dignuo sam se sa trosjeda i otišao na terasu popušiti cigaru. Bio sam previše nervozan i nadao se da će mi pušenje pomoći, ali uvijek sam smatrao da je glupost to kad ljudi govore da cigare smiruju; to ovisi od čovjeka do čovjeka.


Prije vjenčanja se Kia odlučila preseliti k meni, a stan u kojem je ona živjela je bio prodan nekoliko dana nakon što je stavila oglas u novine. Smatrali smo da je bilo potrebno preseliti se u moj s obzirom da je bio dovoljno velik za oboje. U njenom sam se stanu osjećao... klaustrofobično jer su mi široke i velike prostorije bile ugodnije, a kako se ona preselila k meni promijenila je neke stvari kako bi i njoj bilo bolje.

„Što radiš ovdje?“ –začuo sam njezin nježni glas, pa sam se okrenuo prema njoj ispuhivajući dim. „Zar nisi rekao da prestaješ s pušenjem?“
„Rekao sam da ću kad – tad prestati!“ –nasmiješio sam se, na što je ona odmahnula glavom.

Prišla mi je, nagnula se na ogradu i pogledala u mene.

„Što se dogodilo danas na poslu?“ –upitao sam ju.
„Ništa.“ –odmahnula je glavom.
„Je li se nešto dogodilo na putu do kuće?“

Odmahnula je glavom.

„Nego?! U čemu je problem?“ –uzvratio sam.


Odmahnula je ponovno glavom.

„Molim te, Kia, reci mi što se događa!“ –zvučao sam očajno. „Ne razumijem što ti je! Jutros si bila vesela, a imam osjećaj da te nešto muči otkad si se vratila s posla!“

Spustila je pogled dok sam se ja već počinjao nervirati. Bio sam živčan, a srce mi je ubrzano kucao. Osjetio sam užasnu bol u glavi, ali sam se odlučio usredotočiti na Kiu.

„Kia, molim te, reci mi!“ –prodrmao sam ju.

Pogledala sam preplašenim izrazom lica, a ja sam spustio ruke s njenih ramena i pogledao u pod.

„Trudna sam.“ –odgovorila je.

Šokirano sam pogledao u nju dok je ona tapkala nogom od pod, igrajući se pramenom kose. Nisam mogao reći ništa; čak nisam niti mogao doći do zraka od šoka, a otkucaji srca su bivali sve ubrzaniji i ubrzaniji. Gledala me i čekala da bilo što kažem, a meni riječi nisu mogle izaći iz ustiju.

Umjesto da sam joj rekao da mi je drago, da joj čestitam, da ju zagrlim i poljubim, ušao sam u dnevni boravak, uzeo ključeve automobila i izašao iz stana zalupivši vratima. Potrčao sam niz stepenice, a kad sam izašao iz zgrade i pogledao u terasu, primijetio sam da gleda u mene.

***

„Što onda, dovraga, radiš ovdje?“ –zbunjeno će Mike.

Hodao sam gore – dolje ispred kreveta u kojemu su Amanda i on ležali. Izgledali su sretno kad sam im rekao da ću postati otac, ali nisam još mogao otići odande.

„Što ti je, Jace?“ –upitala me Amanda. „Kia te treba u ovom trenutku!“
„Znam.“ –pogledao sam u nju.
„Zašto se onda ne vratiš k njoj?!“

Uzdahnuo sam, prišao prozoru i zamišljeno gledao u grane, rascvjetalog stabla, koje su se njihale u ritmu vjetra.

„Jebeno sam sjeban.“ –rekao sam. „Oženio sam se i postat ću tata baš kad trebam umrijeti!“

Krajičkom oka sam pogledao u njih dvoje dok su me oni promatrali tužnim izrazom lica. Osmjehnuo sam se dok su suze klizile niz moje lice.

„Koja jebene sreća, ha?“ –nasmiješio sam se.